Capt. Jednostavna

Jedan mali članak u novinama neki dan poprilično mi je digao živac.
Doduše danas kad otvoriš novine bilo kako uvijek se nekako naživciraš kad vidiš određene face ili loše vijesti o izopačenim ljudima.
Članak je bio o tajnim kupcima i kako su po ljubaznosti najlošije ocijenjeni prodavači u supermarketima.
Jedno vrijeme sam se čak bavila mišlju da se upustim u to radi stjecanja dodatnih prihoda, ali nekako nikako da se odlučim na to, nešto mi nije baš dalo u to. Opet vidjela sam napis jedne cure na jednom forumu koja je prošla intervjue u jednoj firmi koja se s tim bavi, a kojoj ja neću naravno reći ni početno slovo naziva jer takvo nešto ne zaslužuje biti na mom blogu, i koja je to ocijenila nadasve žandarskim i da joj je drago da nije prošla dalje.
U principu to je i mene kopkalo po malo. Koja je metoda rada i na koji način se tu dolazi do prihoda?
Ne mislim tu na samu tehniku isplate nego misija same tvrtke.
U biti sve se svodi na to da si ti tajni kontrolor kako drugi rade i ti to ocjenjuješ i onda prijavljuješ nekome.
Koje su posljedice toga za onoga kojem si dao negativnu ocjenu?
Uzevši u obzir hrvatske okolnosti u kojima se radnik smatra samo i jedinom troškom za firmu, a nikako ulaganjem.
Zašto ovo sve pišem?
Zato jer sam pune dvije godine radila u trgovini, veći dio tog vremena doslovce u trgovini prodajući razne proizvode, vlasnik trgovine je bio naravno stranac, i znam koliko je teško danas biti prodavač u nekom velikom dućanu.
Opet, da li ljudi vole kontrolu? Tko od nas voli da nas netko kontrolira?
Pa još i tajno, a da mi to ne znamo.
Pa nas na neki način nekome "prijavljuje".
Što se dešava kada uđe taj slavni tajni kupac u neki hipermarket?
Većina ljudi koji radi u tim trgovinama su u našim okolnostima dobrano izrabljivana. Govorim to iz vlastitog iskustva, i uvjerena sam da je situacija danas još gora prvo zbog kao neradne nedjelje, drugo zbog kao recesije.
Tajni kupac izkontrolira trgovce u dućanu, daje nekima i negativnu ocjenu, izvjesti svoje nadređene o tome, ovaj pak o tome priča sa vlasnikom ili direktorima dućana, ovi pak nađu i opet izliku da nekome daju otkaz, da mu ne produže tromjesečni ugovor, u glavnom samo da se riješe nekog, a taj neki mali čovjek ostane bez posla na cesti.
Sad normalno bi bilo da se pitamo zašto taj prodavač nije ljubazan kad radi i zašto se ne trudi zadržati svoje radno mjesto.
Sjećam se kad sam tek došla raditi u trgovinu, i pričala sam sa strancem direktorom dućana, i on mi je neprestano ponavljao jednu te istu stvar: "Moraš se uvijek pitati što ti moraš i možeš dati trgovini, a ne što ona može dati tebi, važna je trgovina, a ne zaposlenik"
Danas bih mu se grohotom nasmijala i tako ga sočno poslala tamo od kud je došao i to još na njegovom materinjem jeziku.
Današnji prodavač u velikom dućanu prvo nije plaćen dovoljno, drugo radi i petkom i svetkom a da nije za to plačen, nema normalnog radnog vremena da si može normalno posložiti život, treće radi pod ugovorom koji ti ne osigurava stalno zaposlenje, četvrto uz to što prodaje, ne radi samo u vanjskom dijelu dućana otvorenom za kupce, već i u unutarnjem u skladištu, od kud mora izvlačiti robu i stavljati na police, što je fizički posao i nije ni malo lak, trčati iz skladišta u dućan i natrag, i uz sve to još biti svjež, raspoložen, nasmijan i ljubazan za kupca.
Sad, tko su naši kupci?
To je ista ona hrvatska stoka koja kaže da je to naprosto prestrašno što trgovine nedjeljom ne rade.
Isti oni kojima pod komunizmom to nije smetalo, čija guzica nije dovoljna fina za jesti danas kruh od jučer, koji u Hrvtaskoj kad je blagajnica spora dižu odmah glas, a u Austriji, Italiji, Francuskoj kad tako dugo čekaju u redu onda su manji od makova zrna.
Sjećam se jedne žene koja je došla 2 minute do zatvaranje dućana navečer i htjela ogledni primjerak neke lampe na totalno drugom kraju velikog dućana. Po standardnoj proceduri objasnili smo joj da je to izložak, da za tjedan dana stiže nova pošiljka i da ćemo ju isti tren nazvati i staviti odmah sa strane jedan primjerak samo za nju, što inače nije uobičajena praksa. Ta "fina" hrvatska gospođa toliko se izderavala na nas što ona ne može dobiti taj izložak i pola sata nakon zatvaranja dućana da je na kraju došao i sam direktor i isto joj objasnio stvar i na kraju joj dao izložak, a nas zaposlenike još i izgrdio zašto to nismo znali riješiti sami na neki drugi način.
Mislim što reći, izložak se nikako ne smije dirati, druge lampe nikako nije htjela, nego baš tu, da smo dali izložak lako nam se desilo da taj izložak platimo mi zaposlenici, i još kraj radnog vremena, padaš s nogu od umora, želiš što prije završiti posao i otiči doma odmoriti se.
I sad nek mi netko kaže mistery shopping u Hrvatskoj.
Ne hvala, ne želim se bogatiti na tuđoj nesreći.

Prošle godine, vjerujem kao i mnogima od vas, stigne mi na kućnu adresu pristupnica za slavnu GO Card. Kažu revolving, dug otplaćuješ dinamikom koja ti odgovara (uz lihvarske kamate naravno), ako transkaciju napraviš unutar ne znam mjesec dana možeš dobiti pretplatu na neki časopis po izboru ili dobiti neku knjigu, CD ne znam već što.
Sa Mastercardom nikad nisam operirala pa sam nekako iz znatiželje i radi neke sigurnosti odlučila uzeti i taj GO Crad.
Pošaljem ispunjenu pristupnicu, kartica za par dana dođe i svi sretni.
Ja naravno počnem trošiti, tj. zbog nepredviđenih okolnosti desio mi se i jedan već trošak i tako odlučim to staviti na GO Card iako sam svjesna da su kamate sve samo ne dobre i da ću čak i malo više plaćati.
Napomena: trošak većeg iznosa nije bio kredit.
Slijedom toga napravila sam si nekakav vlastiti plan otplate tog troška, naravno sa ciljem da ga kroz mali broj mjeseci svedem na nulu, kamate se slažu, ali šta ću, tu sam nemoćna.
Prije kojih tjedan dva došao frend do mene, on isto ima GO Card, sjedimo navečer kod mene doma i nešto pričamo i zvoni meni telefon. Ja se javim ono Zagrebačka banka. Mislim se šta sad reklamiraju i to još u doba kad čovjek završi s poslom i želi se malo navečer odmoriti.
U glavnom bankovna službenica me zove da zašto nisam otplatila dug po GO Card kartici i da ako ga do tog i tog datuma ne podmirim da će mi banka u tom slučaju zaplijeniti karticu.
Ja slušam i nije mi jasno, pa svugdje su napominjali da je to REVOLVING KARTICA. Mislim se možda je ta žena nova na radnom mjestu pa se još uhodava, ja joj kažem da se tu radi o revolving kartici, a ne o normalnoj kreditnoj kartici kad dug moraš platiti do točno određenog dana i da oni u principu s mojim kamatama na preostali dug poprilično i zarađuju kad čovjek malo bolje promisli.
Ona se ne da krstit, uporno ona meni da ja to moram platiti. Frend sjedi do mene i kaže mi da ju pitam gdje je završila ona pretplata na časopis i knjige što smo tražili i ja i on po dobivanju kartice, kao 6 mjeseci besplatno. Pitam ja ženu i za to, a ona preneraženo: "Pa kako nemate? Pa kako to niste dobili? Pa evo ja uredno primam Cosmopolitan i evo ga tu kod mene na stolu"
Ja ono ?????????????????
Objasnim joj da mi ni to nisu dostavili iako sam to mogla besplatno dobiti na 6 mjeseci ako ostvarim prvu transakciju unutar mjesec dana i da sam ih čak nakon 3 mjeseca što su prošla zvala u vezi toga, a oni su mi rekli da nazovem za kojih mjesec dana.
Nije stvar u časopisu nego u principu.
U glavnom, rekla ja toj očito vrlo sposobnoj službenici da kad mi Franjo Luković osobno pošalje dopis potpisan njegovim osobnim potpisom u kojem će mi do u tančine objasniti što je to revolving kartica, a što obična kreditna, debitna kartica, da ću eventualno onda razmisliti o plaćanju mog preostalog duga po GO Crad revolving kartici, a za to vrijeme neka slobodno dođe netko iz ZABE i neka me strpaju u Remetinec.
Priča gotova.
Ali nije tu stala.
Od kad imam GO Crad uredno spremam sve njihove obavijesti koje dobivam na kućnu adresu i sve moje račune koje plaćam sa GO.
I obećala sam si da ću taj dug po GO što prije otplatiti I TAJ DAN KAD JA OTPLATIM DO KRAJA TAJ DUG TAJ ČAS JA IDEM U MOJU POSLOVNICU ZABE I IZ TIH STOPA ZAUVIJEK ZATVARAM GO CARD KARTICU.
Kad otplaćujem GO obično ga otplaćujem preko e-zaba, i tako otvorim prošli tjedan elektronskom bankarstvo, provjerim GO, kad tamo 1.000,00 kuna VIŠE TROŠKA NA MOM GO - u!!!!!!!!!!!
Gledam i nije mi jasno! Nakon one besmislene epizode sa bankovnom službenicom nijedan više trošak nisam stavila na GO i samo ostavila ono što moram otplatiti, a sve ostalo sam plaćala na sve moguće ostale načine.
Pogledam u svoju dokumentaciju i obavijesti od GO i nigdje ja nemam nikakav okrugli trošak od 1.000,00 kn da sam napravila i složila na GO. Samo ona preostala glavnica za otplatiti.
Kako od posla nisam stigla u banku, gledam ja taj dug par dana na mom GO - u i kažem uzet ću jedan dan sve dokumente od GO -a i otići ravno u ZABU po objašnjenje. Uzmem ujutro od doma sve papire, prije odlaska u ZABU hoću isprintat stanje sa GO - a sa e-zabe, a kad tamo 1.000,00 kn viška troška na mom GO - u više nema !!!!!!!!!!!!!!!!!
Ovim postom želim svima preporučiti da prvo i prvo, po svim svojim karticama detaljno vode evidenciju svih računa i plaćanja.
Druga preporuka je naravno apsolutno i ni u kom slučaju ne uzimajte GO CARD karticu Zagrebačke banke jer mislim da su oni svojim ponašanjem i svojom uslugom jako daleko od neke poslovnosti, a još dalje od nekog slogana "Mi smo ovdje za vas".
GO CARD nikad i nikako!
Što se mene tiče.
A jedino što se na kraju pitam je koliko su mi kamata obračunali na neotplaćenih nepostojećih 1.000,00 kn troška.

Već duže vrijeme želim pisati o (ne)poticajnim okolinama, ali nikako da nađem vremena i živaca sjesti i uobličiti tekst, a da nije prožet mojim račvastim jezikom i da ima kakva takva obilježja normalnosti.
Kad čitam knjige o samopomoći koje mnogi u zadnje vrijeme nazivaju i američkom trash književnošću, u svim knjigama te vrste uvijek primjećujem jednu stavku koja se provlači kroz sve njih.
A to je "biti okružen sa pozitivnim i poticajnim ljudima".
Sad želim upitati sve vas koji čitate ovaj moj blog, nadam se da to nisu samo muški koliko primjećujem, i koga vraga vi muški stalno visite na mom blogu, koliko su vaše osobne okoline poticajne, odnosno pozitivne?
S kakvim ste ljudima okruženi na poslu, u svom domu, kad se nalazite sa prijateljima?
Jesu li pretežno negativni, realni, optimistični, utemeljeno pozitivni?
Da li ljude iz svoje okoline, a s kojima ste često u kontaktu, možete razvrstati?
Da li uopće primjećujete u koju skupinu ljudi spadaju, neovisno da li se radi i o vašem najbolje prijatelju koji je poprilično nesavršeni karakter?
S obzirom da sam započela ovu temu mogu dati svoj primjer za početak, nadam se ne i kraj, jer bilo bi mi vrlo zanimljivo kad bi ste dali barem neku opasku na ovo.
Ljudi iz moje okoline s kojima sam okružena u većem dijelu vremena su pretežno negativni moram na žalost priznati.
Jedan dio njih je vođen isključivo interesom, što je s jedne strane i razumljivo jer se svatko mora brinuti za sebe, s druge strane ti njihovi interesi u većem dijelu apsolutno isključuju druge ljude, njihove prostore, htijenja i želje, odnosno ti interesi su prožeti jednim teškim nedostatkom svake humanosti što na kraju ima za posljedicu ostvarenje individualnih interesa bazirano na
gaženju tuđih leševa.
Drugi dio njih zadržao je humanost u sebi, to i dalje održava, ali što se tiče borbe za bolji život ta sintagma u njihovom rječniku ne postoje. Umjesto toga postoje riječi poput letargija, inertnost, gotovanstvo i slični epiteti.
Utemeljeno pozitivnih sa nekim planom akcije, bilo kakvim, na žalost u mojoj okolini nema.
Iz tog razloga počela sam se s vremenom sve manje družit s mnogim ljudima s kojima sam se inače družila. Iako su to doista ljudi sa dušom i srcem, shvatila sam da se u životu samo vrte u krug, da si nisu voljni sami pomoći u nekim stvarima i sve više sam osjećala da i ja propadam s njima i da me samo koče u mom napredovanju kroz moj život. U bilo koje doba života ja ću ih uvijek naći na tom istom mjestu.
Često sam radila grešku i očekivala da ću naći te naveliko spominjane poticajne ljude i okružit se s takvim ljudima, no uvijek sam nailazila samo na "gore" od sebe, dok jednog dana nisam shvatila da ja moram biti inicijator promjena i oni koji će me pratiti su dobro došli, oni koji ne žele ostaju po strani.
Kad gledamo američke emisije i filmove uvijek tu i tamo možemo vidjeti neke njihove grupe samopomoći kako se sastaju, recimo one kao literarne grupe kod nekog u kući gdje se raspravlja o nekoj pročitanoj knjizi. Pročitala sam dosta zanimljivih knjiga kako si unaprijediti život, što financijski što duhovno ili zdravstveno, i da sad hoću stvoriti kao nekakav čitalački kružok, odnosno skupiti na jednom mjestu svoje prijatelje i s njima pokušati nešto organizirati, sprovesti u djelo, ja to ne mogu. Ne iz razloga što nisam za to sposobna, nego iz razloga što na samo moje spominjanje i oduševljenje pročitanim knjigama kod njih se nije pokazala ni mala trunčica zainteresiranosti "A što je to?" Prevladava jedna apsolutna letargija. I samo to.
Kad ovo pišem ne podrazumjevam pohađanje raznoraznih tečajeva gdje se može raspravljati o unaprjeđenju života, ovdje isključivo govorim o pokretanju malih mikrookolina oko svakog od nas, znači bez odlaska na tečajeve, bez interesnih druženja, kad se građani, ljudi, prijatelji nađu, žele nešto prodiskutirati i onda možda nešto pokrenuti, ili otići na zajedno na neke tečajeve, događanja, zbivanja, druženja koji im mogu činiti dobro u životu.
Dakle, u kakvoj mikrookolini vi živite?

Vau ljudi kako nas bombardiraju s reklama oko Valentinova. Ludnica teška.
Izgleda da mi je ovo prvo Valentinovo, a da ne patim za ičim ikim niti mi išta nedostaje.
Ok ajde, narastao mi nos, nedostaje mi naravno moj muuuuuuuuuuuuuuž kojeg neeeeeemaaaaaaa jer se mom Kupidu ne dela, čovjek se očito propio negdje. I tko zna zašto.
No u svakom slučaju, s jedne strane te reklame upitne kvalitete i nametanje nečeg, s druge strane malo se zamisliš zašto si sam.
Dobro na temelju mojih dosadašnjih case study ja si ni ne razmišljam zašto sam solo jer nemam tu šta razmišljat.
Da imam dečka ili muža sigurno bih slavila Valentinovo. Jer bi mi to bila još jedna prigoda kad je nekakvo ozračje u zraku da svojoj srodnoj duši poklonim nešto što si on želi, a inače nema prilike to imati, možda bih po malo štedila tokom godine da mu mogu kupiti nešto skuplje i kvalitetnije, ili mu ispunila neku nematerijalnu želju koje dečki znaju imati kad počnu razmišljati.
Opet i ovako ga slavim. Šteta što sam sutra cijeli dan po radnim sastancima. Bila bih pozvala moje zlatne kokoši da se nacugamo kod mene i nemilice tračamo muške, osobito moje case studye i poklanjamo si bombonijere u obliku srca. Umjesto toga vjerojatno ću si kao gđica na slici obuči moje nove mrežaste čarape i štikle, popiti si nešto fino, gledati MTV, već danas puštaju ljubavne pjesme :), ili si nafrljiti nešto što volim na DVD i odmarat sa katalozima kozmetike i donjeg rublja. I maštat o dečkima iz Black Hawk Downa. Nekad život zna biti jako fin.
Možda si sutra kupim i one žvakaće sa tetovažama pa po sebi polijepim sve one likove iz crtića. A onda drugi dan na sastanku na jednoj ruci Miki Maus, a na drugoj Šiljo, hehe kako bi me gledali.
A nekako mi je i žao što će sutra dosta ljudi biti nekako pritajeno nesretno. Oni koji nisu još našli svoju srodnu dušu i osjećaju se prazno i lutaju. I oni drugi okovani vezama bez smisla gdje moraju glumiti i gdje su nesretniji nego da su ostali sami sa sobom.
Ispada da bilo kako okreneš nije dobro.
Ali opet i opet.
U ovom svijetu zla slavimo sutrašnji dan. Ipak se njime promovira ljubav. Gledajte krajnji cilj. Svaki lijepo proživljeni trenutak zlata je vrijedan. Zanemarite pohlepne trgovce i glupe novinare. Izvucite sjećanja na prošlost i zašto ste baš s tim nekim s kojim jeste.
Mojim mrežastim čarapama i štiklama sutra će isto biti ok.
Biti ćemo same i zadovoljne. Jer smo same, ali nismo slabe.
I to je nešto zar ne :)

Ajde divljaci moji sretan sutrašnji dan i nemojte biti u depresiji :)

Ne znaš što će biti već sutra. Ali moj životni recept je iskrenost. Mislim da tako nekako lakše preživljavaš. Barem ja tako funkcioniram.
Opet sam poprimila svoj oblik.
Shvatila sam neke nove stvari. I da vjerojatno sad u 30 - ima prolazim krizu srednjih godina. Neke to spopadne puno kasnije, a ja mislim da je mene to sad ščepalo i da pred menom stoji cijeli život svakakvog stvaranja.
Najrađe bih da idem svojim putem i da se ne obazirem na ljude oko sebe, ali ne možeš biti sam.
Tako mi je u ovih mjesec i pol opet uletilo nešto što ne možeš definirat ni kategorizirati.
City nipošto i sex u tijeku.
Case study 1.
Prijatelj iz prošlog posta. Total me deprimirao. Ako sam s njim debatirala o Hitleru i Colinu Powellu to ne znači da hoću u krevet s njim. Ne javlja mi se nakon što sam ga odbila. Vjerojatno to i nije bilo prijateljstvo. Ili možda je, s predumišljajem.
Jedina dobra stvar koju je podijelio sa mnom je da većinu dečki koje srećem pričaju mi točno ono što želim čuti da bi dobili kao nešto. Također je još nadodao "Ako su prema tebi takvi možeš zamisliti kakvi su onda inače u životu, na poslu, prema kolegama, prema prijateljima, prema ostalim ljudima"
Tu je definitivno pogodio.
Case study 2.
Čovjek koji ništa ne stvara. Imao je blizu 40. Fin dotjeran uglancan i zgodan, frend od frendice. Čovjek izgleda kao prava prilika. Međutim, što reći na čovjeka koji ima skoro 40, a nema ničeg stvorenog, još živi kao student, čudi se kad pričam o hotelu u kojem sam odsjela u nekoj stranoj zemlji. On uvijek odsjeda u hostelu. I čeka gdje će da se uvali nekoj maloj sirotoj bogatašici. I onda nas nazivaju sponzorušama. Pih.
Case study 3.
Bankar. Muškarac pristao moja generacija, roditelji su nam iz istog grada, pravi kolačić. Ali velika zamka. Opet stara priča, možemo se naći kad on ima vremena. Ja nemam, ili valjda ne smijem imati nikakvih svojih obveza već svo moje vrijeme posvetiti očekivanju njegovog slijedećeg javljanja. Jesam li zaboravila spomenuti da negdje ima i neku curu u nekom zapećku, samo veza ima je kao na kraju. Uz ženu i 10, 11 djece doma sistem.
Case study 4.
Roker G, famozni G oko kojeg sam šizila ni sama ne znam zašto. Poslao mi poruku neki dan. Bilo mi je nekako drago, vjerojatno više mom egu nego meni, ali nisam bila nešto euforična kao prije. I ovaj put sam bila znatiželjna što će ispasti. I opet sam dobila isto što i prošle godine. Jedno veliko ništa :))))))))))))
Sad mi čak više i nije toliko žao jer...
Gorane moj, stvarno si sramota od čovjeka i muškarca, žao mi te je sada nekako skroz, molim te sredi se, postavi si ciljeve u životu, prestani lutati, realno sagledaj činjenice, teško je sve to, ali kreni stazom koje nema, gradi ciglicu po ciglicu, nikom danas nije lako, i sredi se više, jer sad si već jadan i žao mi te je jer u onim tvojim okicama ipak vidim nešto dobro. Daj sebi šansu vrijeme je i prestani živjeti u prošlosti. Ne možemo vratiti vrijeme.
I slijedeći put kad sretneš neku ok curu potrudi se biti barem malo bolji nego što si bio prema meni. Učini to za mene ako ništa drugo.
Nadam se da su ovi slučajevi ukupne nebuloze za ovu godinu.
A tek je drugi mjesec! :O

Godina je dobro krenula. Ali kao što kažu da bi znao što je dan moraš upoznati noć.
Već neko vrijeme družim se s jednim frendom. OK smo si, znamo se skoro jedno desetljeće, barem sam ja tako mislila, gotovo istih političkih uvjerenja, iste struke, dosta sličnih stvari nas zanima. I često svugdje znamo izlaziti zajedno. Kako u zadnje doba nemam baš puno muških frendova u životu, a time i manjak savjeta i mogućnosti sagledavanja svijeta i života sa muškog stanovišta, u principu svaki normalan dečko s kojim se može normalno pričati u moj svijet je uvijek dobro došao.
Tako sam i s tim frendom pomalo razvijala svoje misli i znanja u različitim vidovima koji nikad u sebi nisu sadržavali ništa sexualno, intimno niti išta blizu tome.
Barem sam ja tako mislila.
Neki dan sam ga zamolila za jedan savjet vezano za dečke i današnje odnose i neka njihova razmišljanja. Kako imam puno frendica, a one nisu muško, a svi frendovi koje znam su ili u vezi ili oženjeni pa s njima otvoreno pričat baš i ne mogu zbog frendica koje ih uvijek drže na uzici (što je po meni očiti dokaz nekvalitetne veze), tako se ponekad usudim ponešto pitati te moje singl frendove i neka njihova razmišljanja.
Međutim desilo mi se eto neugodno iskustvo da kad sam tog dotičnog frenda upitala za jedan savjet, on mi je na to dao ponudu za sex sa mnom jer smatra da smo oboje sami, tijelo traži svoje, a ionako smo si dobri. Ja sam naravno ostala neugodno iznenađena. I naravno da sam ga iz tih stopa odbila i direktno u lice mu na kulturan i nadasve jasan način rekla što ja mislim o svemu tome i o njegovom ponašanju i davanju takvih ponuda.
Kao prvo smjelost da na jedan totalno neuvijeni način mi predloži da bi se mi mogli i "puknut", do toga da ja tog čovjeka tako dugo znam i da ne znam od kud mu povoda da se usudi takvo nešto me uopće pitati. Jer uvijek sam ga gledala kao brata, zbijala sa njima psine koje neki put nemaju veze sa ženskim svijetom, do toga ako mu se i potajno sviđam to se uvijek može izraziti na jedan lijepi, pristojan i uvijen način, pogotovo ako ti je to netko koga dugo znaš,a ne nekog kog si jučer sreo u nekom baru.
U principu ja ga sada mogu pozvati na red, izgrditi ga zbog načina na koji je sročio ponudu, determinirati nove granice kretanja, a onda opet si pomislim što će biti dalje, hoće li postati još napasniji?
Čim i s jedne strane ima nečeg to više nije prijateljstvo.
Doduše sam mi se prestao javljati, pretpostavljam da mu je možda čak i neugodno.
No nije me baš toliko briga. Jer onako kako ja to vidim, da je bilo suprotno, da se on meni svidio, pa makar i samo u sexualnom smislu, sigurno mu nikad ne bih došla sa izjavom tipa ajmo se...ili izrazi sličnog tipa. Pogotovo jer se znamo jako dugo.
S treće strane žalosti me ta vječna ljudska slabost, pogotovo muška da u današnjem doista potrošačkom društvu ništa više nema vrijednosti, pogotovo ne nekakvo intimno zbližavanje dvoje ljudi.
Taj dan kad sam dobila tu ponudu navečer sam išla na jedan genijalan tulum gdje sam srela dvojicu drugih frendova, drugo društvo, kojima sam rekla što mi se dogodilo, a oni su mi na to samo rekli: "Na žalost to ti je danas postalo normalno, imaš npr. dvoje prijatelja pa ti se nudi nekakav sex, to ti je danas kao da nekome kažeš idemo na kavu." Njima je moja priča bila jako zabavna, štoviše poprilično ih uveseljavaju moji problemi dok im se ja pokušavam prijetiti ili od njih dobiti neki savjet kako sanirati nastalu situaciju. Koji naravno nikad ne dobijem :D
S pete opet strane, zašto, ali zašto muškarci sve uvijek tumače kao poziv na sex. Od minica, dekoltea, ako cura pita za neke malo drugačije teme, zašto muškarci uvijek razmišljaju nečim drugim, a ne mogu normalno sagledati što pitam i znanstveno mi objasniti neke stvari iz muškog svijeta. Zašto nas uvijek promatraju kroz sexualnu prizmu i zašto više ne znaju biti normalni pristojni dečki koji bi mogli curu nešto i stidljivo skrušeno pitati, pa makar bili i odbijeni za sva vremena?
Sve u svemu žensko društvo danas zbilja zlata vrijedi jer ovako družiti se sa dečkima na kraju dođeš na to da počnu neke puške pucat u nekim šumama u kojima nikad nisi bio. Niti ćeš.

Ove godine držim se sebe vrlo čvrsto. I držim se koliko god mogu toga sanjajući dan kada ću se gola valjati u neograničenim količinama novaca u velikom udobnom krevetu i taj novac će biti samo moj moj moj moj moj i moj. Oh da. život je nekad divan.
Doista u novcu ima više erosa nego u muškarcu. Isprobano i dokazano uh.
I tako postavljajući polako te svoje ciglice na mjesto koje im pripada uspjela sam si između ostalog nabaviti i najnoviju knjigu "Ljubav nije dovoljna - Vodič za žene kako zaraditi i pametno trošiti novac". Danas sam ju tek počela čitati i evo šta kaže u samom uvodu:

"Duboko u sebi, unatoč ljubavi prema karijeri i ponosu zbog financijske neovisnosti, dugo sam mislila o danu kada ću sresti muškarca s kojim ću poželjeti zauvijek ostati, maškarca koji će biti otac moje djece, kao o danu tijekom kojega će nestati većina mojih problema. Svoje ću emocionalno breme moći s nekim podijeliti i više neću morati razmišljati ni o mirovini, ni o nekretnini koju posjedujem ili ne posjedujem, ni o ušteđevini, ni o tržištu dionicama, ni o drugim sličnim stvarima. Naravno i dalje ću raditi i zarađivati, no moj će princ na bijelome konju sve te dosadne obaveze skinuti s mojih leđa i još mi u džep krišom staviti džeparac za kupnju kao neku vrstu bonusa."

Pročitavši to umrla sam od smijeha i pomislila:

"Princ na bijelom konju? Pa ja sam princ na bijelom konju hahahahahaha"

Taj uvodni odlomak točno opisuje moje misli u ovom dobu života. Takvog muškarca sanjam i želim.
Jel takav muškarac postoji?
Ne znam.
Mislim da je to jedno od onih pitijskih pitanja.

Netom poslije misli su mi se počele brzo vrtiti...

Pa da...
Pa da...
Pa da...

Pa mi žene smo danas prinčevi na bijelom konju!

Došlo je do zamjene uloga.
Muškarci danas nemaju balls.
Mi smo te koje se hvatamo u koštac sa životnim problemima, školujemo se, kućimo, skrbimo za roditelje i ostalu obitelj, radimo, zarađujemo.
SAME!
Doma si same popravljamo kad nam nešto krepa, same idemo registrirati auto, same idemo s autićem kod barba mehaničara na servis, pripazimo djecu od prijateljice i učimo se o brigi za djecu, same upravljamo svojim novcem, brinemo, tražimo informacije, trudimo se.
Same školovane, nepromiskuitetne, nealkoholne, nedrogirane koje želimo udomiti jednog nesavršenog muškarca koji bi nam uljepšao dane ovog života, izmamio nam vječni osmijeh na lice, dao nam slatku djecu.
A što na kraju realno dobijemo?
Jedno lijepo ništa, zero, nula, nada, niente, nicht ili kako se već piše.
I definitivno sam shvatila da smo mi ženske danas prinčevi na bijelom konju, a muškarci su danas...otprilike ne zna se šta su.
Imaju i po 38 godina i ne pada im ni na kraj pameti dignuti neki kredit i odseliti se od mame i tate. Šta bi se on selio kad mu mama skuha, popegla, malo počisti, uvijek dođe na gotovo. Dok neke od nas tako počnu živjet već sa 18, a još nismo propisno ni ispale iz neozbiljnog modusa srednješkolskog načina života.
Tako sam neki dan nešto radila u firmi. Konačno sam dobila svoj ured i sad ga uređujem sukladno jednoj sceni iz jednog poznatog američkog filma. I tako sam morala zabiti jedan čavao u neku daščicu koju onda okačiš na zid i nešto onda visi sa nje neću vam reći što. Al treba za svakodnevni posao. Uzela sam čekić i to zakucavala i ko za vraga u tom trenutku mi u sobu uđu nadređeni sa nekim zahtjevom. Ja niš i dalje kuckam, a oni umrli od smijeha. Kažu oni meni: "Ti si kao neki muškić haha". Na što sam odmah htjela replicirati sa činjenicom da ženska koja sama živi mora se sama brinuti za sve, na žalost nema muško koje bi se brinulo za nju.
Umjesto te litanije rekla sam samo onu moju mitsko-legendarnu rečenicu "Sad ću ja". I zakucala čavlić do kraja i sad to lijepo visi u uredu i genijalno izgleda i svi to dolaze gledat i samo čekam kad će me netko doć pitati kad ću mu doći farbat fasadu na kući.
Šta ćemo, tako je kako je.
Ne preostaje nam ništa drugo nego i dalje svako jutro probuditi se sa osmijehom na licu uz onu standardu:
"Another fucking day in paradise"

Poštovani penzioneri zagrebački građani ove vrle države i ovog vrlog grada ovim putem vas molim za par konkretnih stvari, a bazirano na više vlastitih i tuđih neugodnih iskustava sa vama:

1. kao prvo i osnovno – nemate šta tražiti u gradskom prijevozu u razdoblju dana od 7:00 do recimo 8:45 sati kada su najveće migracije stanovništva po gradu, ne želim više slušati vaše jadikovke i izderavanja na mlađe od vas koji vam se ne dižu ili vas slučajno okrznu zbog gužve koja u to doba radnim danom vlada u gradskom prijevozu, često kada radnici i djeca love zadnje tramvaje i autobuse da bi stigli na radna mjesta i u škole i fakultete, jer zaboravljate činjenicu da smo mi radnici koji šljakamo i crnčimo i pošteni smo građani ove države i plaćamo poreze i doprinose da bi ste vi, da, baš vi bahati penzioneri imali svaki mjesec onu crkavicu na računu koju neki nazivaju i penzija, za razliku od nas koji imamo obveze ako želimo imati šta za jesti na stoli i uvečer krov nad glavom, vi imate cijeli dan na raspolaganju da se ustanete kad god želite, da u miru obavite sve što želite, mi tog vremena nemamo i to vrijeme koje nemamo je vaša penzija svaki mjesec na računu, i molim vas ne ne ne vucite kolica za plac u 7 ujutro u tramvaje koji su u to doba ionako prepuni
2. molim vas – kad idete plaćat režije, pa zar to mora biti poslije 16 h, zar baš tada morate ići u poštu, banku i ostale institucije da bi ste platili ono što morate platiti, zar nemate cijeli dan vremena, zar to vrijeme nije predviđeno za nas radnike koji ne možemo otići sa posla obavljati privatne stvari jer zamislite radimo, i od tog našeg rada jel sam vam spomenula da punimo državni proračun iz kojeg je vama svaki jebeni mjesec osigurana penzija
3. ako ste nezadovoljni visinom vaše crkavice a.k.a. penzija, ako ste nezadovoljni društvenim uređenjem, ako smatrate da vam je netko kriv što ste sada stari i nemoćni u financijski nezavidnom položaju, e pa onda nemojte se koristiti bilo kakvu priliku da se iživljavate na nama radnicima koji jel sam vam to spomenula punimo državni proračun, a niti na onoj drečavoj bezobraznoj dječici po tramvajima jer ni njima nije život presavršen kad im roditelji po cijele dane rade i pune državni proračun za vaše jebene penzije, profesori u školi su rastrgani na prepune razrede i ne mogu svakog ponaosob od djece pratiti u razvoju, možda ih i druga djeca maltretiraju, često su nesretni zbog izgleda, mi vam nismo krivi za vaše niske penzije i lošu zdravstvenu uslugu!
4. ako ne znate šta bi ste više sa samima sobom e pa onda se ugledajte na našu Žužiku kako žena brije o sexu i sa skoro stoljeće života, kako stalno nešto smišlja, razmišlja i kreira, imate knjižnice i čitaonice, imate besplatna događanja, imate ostale penziće s kojima se možete sporiti o svemu i svačemu, gledajte sport ili nešto drugo na televiziji, faking križaljke imate, igrajte šah ili čovječe ne ljuti se i ako na jebenoj vremenskoj prognozi kažu biti će poledica ili predviđa se 40 celzijevih stupnjeva slijedeći dan onda vi nemate šta tražiti taj dan na ulici, za razliku od nas šljakatora koji moramo i po milom i po nemilom vremenu šljakati i zarađivati da bi smo puni državni proračun sa dijelom svoje zarade. Jesam li vam ono spomenula da od dijela naših davanja vi dobivate vaše penzije svaki mjesec?

Tako bih ja Jednostavna postupala sa zagrebačkim sivim panterama da sam kojim slučajem gradonačelnica.

Hvala na pažnji

Odlazim.
I vrijeme je.
Ne znam dal ću se vratiti.
Trenutno samo znam da mi je um previše zatrovan. U Zagreb se doselilo previše zlih i paklenih ljudi, mislim da je samo pitanje vremena kad će nešto pogoditi Zagreb, previše je negativnosti koja se nigdje ne raspršuje nego udara u ovoj kutiji i ne izlazi van.
Zato sad moram u neki drugih svijet, bez ikakve tehnologije, bez onih bića s kojima sam nažalost okružena svaki dan.
U ovih pola godine prošla sam dosta škola, naučila sam nešto, ali i poprilično se zaprljala. I jedva čekam da se zaletim i bacim u more, da plutam i gledam plavo nebo iznad sebe, da s nikim danima ne razgovaram. Jer ipak volim ovaj život. Moj svijet je predivan.
Ako izdržim, sve će biti drugačije :)

"One man come in the name of love
One man come and go
One man come, he to justify
One man to overthrow..."

E ovako je već bolje.
Znači DDD parcijalno izvršen, močvara još uvijek egzistira koliko vidim.
Danas mi je neš extra dosadno, al svoju kuću ne napuštam.
Lejzi, Zmajči tukaj sem.
Ke ima?
Kod mene puno lipih stvari, samo ne smin kazat :P
The latest.
To se može desiti meni i samo meni.

Ja vozim autić, kojeg u biti ne vozim.
Nakon 7 godina imam nekih 42600 km. Onda znate koliko ga vozim.
Služi mi samo kad moram kući svojoj na more, ili poslom na teren kad je sila.
Zovem ga Zubić zbog prednje maske. I super je nama dvoje, svugdje se mi zajedno vozimo.
Kako ga po Zagrebu često ne vozim jer je promet nemoguć, a i iz ekoloških razloga, obično ga uredno pustim na posebno odijeljenjom rampiranom parkiralištu iza zgrade. I onda nakon kojih tjedan dva razmišljam gdje sam se ja ono parkirala.
Jutros igrom slučaja otiđem pješke na posao preko parkirališta i onako ovlaš pogledam Zubića i stanem i gledam u slupanu prednju tablicu kako izložbeno stoji na vozačkom staklu, a u metropoli poznatom i po izrazu šoferšajba.
I gledam ja u auto i niš ne kužim kao kad mi netko ispriča logički vic, a meni treba 12 minuta, ponekad i 6,7 mjeseci da se počnem smijat.
Prednji okvir tablice totalno razbijen i raskomadan, prednje staklo napuklo, hauba i blatobrani do bola izgrebani, mene prošla hladna jeza.
Došla teta čistačica koja nam čisti zgradu, gleda auto, pita me što se desilo. Isprva mi se činilo kao da je netko dobrano zavezao u rikverc i opalio me i još se mislim koja stoka od susjeda, to je netko iz zgrade, pa mogao je reći da je to bio on/ona, svi se znamo već godinama. Al onda vidim sve izgrebano pa se mislim tko mi se to osvećuje, sa mafijom se ne petljam, ona usidjelica iznad mene koja mi pije krv glumi tuluz letrek madam i njoj je to ispod časti, tko bi to mogao biti. Svi drugi auti u redu jedino moj rasturen.
Na to susjed iznad mene na prozoru doziva me. I kaže on meni: "Mala jutros me probudila strašna buka oko 4 ujutro i ustao sam se i pogledao kroz prozor, a tamo ogroman crni pas razbija tvoj auto. Skoro sam razbio svoj prozor od sobe lupajući po okviru samo da ga otjeram od tvog auta". Ja nisam znala dal da se smijem ili da si mislim da je lud, iako moj barba susjed je najbolji čovjek na svijetu, najpametniji, dobrica, ma sve pet, obožavam ga. Pogledala sam malo auto, tablicu i stvarno, na tablici na blatobranima svugdje otisak očnjaka i ostalih zubiju. Malo sam bila šokirana, a onda sam umrla od smijeha. Sad ja mislim da se na moj auto popiškila ili neka pasica koja se tjera ili neki mačak pa je ovaj od toga podivljao, a čistačica i susjed kažu da je on sigurno htio onu moju jednu plišanu igračku koju vozim sa sobom u autu da mi radi društvo, a koju ja zovem Žiro - račun.
I niš, za par dana moram na put, a meni se svake godine baš dan dva prije puta uvijek i obavezno desi neka pizdarija s autom, il akumulator crkne, il svjetla, il ručna, uvijek nešto, ovaj put i bez tablice ostala, i niš nazovem ja servis i kažem da mi je auto rasturen, i kažem da mi je to neki pas valjda napravio, čovjek s druge strane malo šuti, valjda misli da nisam baš svoja, ali kaže nema frke sam ga dovezite kad želite. Prije ga još odfurala na pranje, dečki me u praonici pitaju kakvog to kućnog ljubimca imam da mi je tako sve izgrizao. Samo sam im rekla" "Nije moj!" Poslije odem u servis, tamo konzilij servisera proučava otiske zubiju, s nevjericom gledaju u auto i kažu: Ovakav slučaj još nismo imali..."
I donekle mi ga sredili pa da mogu opet normalno se odvesti transkontinentalnom linijom zvanom i "Upoznajmo lijepu našu". Zovem familiju svi mi se smiju, nazove me poslovni partner da me pozdravi, kažem mu što mi se desilo, on se križa, poslije se smije, a ja se pitam: "Zašto uvijek meni?"
A znam zašto. Prije par mjeseci kad sam jedan dan bila na blagajni gledala sam naslovnicu 24sata i jednu ženu koja je pokazivala svoj auto i kako su ga izgrizla tri bijesna psa i otkinula joj i blatobran. Ja sam gledala u tu naslovnicu, onda je i blagajnica pogledala, pa se ženska počela križati, pa sam ja pala od smijeha i eto sad mi se obilo o glavu.
Vijest izgledala nestvarno, a danas sam shvatila da je to itekako stvarno.
Zagrepčani držite te vaše pase na lancu!
Kod mene doma pasi ne grizu aute, već...:))))))))))
Umjetnu kokoš igračku :P